Anatomija jedne knjižnice : ostavštine i legati

Fondovi nekoć odsječkih knjižnica, a danas objedinjenih u Knjižnici Filozofskog fakulteta, od svojih su se početaka izgrađivali i obogaćivali vrijednim darovima ustanova i pojedinaca, čime se ublažavala nedostatnost sredstava za nabavu knjiga. Knjižne su donacije tijekom godina snažno utjecale na politiku odsjeka, poticale nastavnike na osmišljavanje novih kolegija te osnaživale interes za pojedina znanstvena područja.

Izložba legata i ostavština Anatomija jedne knjižnice svjedoči o raznorodnosti našeg knjižničnog fonda koju uvelike zahvaljujemo upravo doniranim naslovima. Valja naglasiti kako ovom prilikom predstavljamo tek dio bogatstva darovane građe i to - ostavštine i legate. Edicije koje su naši darovatelji birali za svoje kućne biblioteke, ali i niz njihovih osobnih predmeta koje pronalazimo među poklonjenim knjigama, svjedoče o velikoj erudiciji i uzbudljivim životima. Sjećamo ih se s poštovanjem i zahvalnošću.

Izložba Anatomija jedne knjižnice, organizirana povodom sedme obljetnice preseljenja u novu zgradu, postavljena je u predvorju Knjižnice (ispred liftova) od 7. do 16. ožujka 2016. godine. Dođite!

 

Koncept i postav | Blaženka Klemar Bubić   Vanja Kulaš   Dorja Mučnjak

Asistentica | Katja Ivaković (studentica)

Stručni savjet | Marija Ježek   Petra Korbus  (studentice)

Vizualno oblikovanje | Marko Maraković (FF Press)

Copywrite | Martina Fruk Bartol

Redaktura | Vanja Kulaš

Suradnice | Petra Eškerica   Marina Krstanović   Anamarija Miličević (studentice)

Tekstovi i odabir izložaka    | Sanja Bezlaj-Ilijić   Melanija Ivezić Talan   Ljubica Katunar   Blaženka Klemar Bubić 
Irena Kranjec  Vanja Kulaš   Dubravka Luić-Vudrag   Mila Maršić   Marijana Mišetić   Višnja Novosel   Irena Poljak Juras  
Nevia Raos   Željka Salopek   Sanja Žinić   Jasmina Sočo   Lana Zrnić  

Prof. dr. sc. Đuro Arnold

Zbirka za pedagogiju

Đuro (Gjuro) Arnold (Ivanec kraj Varaždina, 24. III. 1853. – Zagreb, 22. II. 1941.) bio je hrvatski filozof, pedagog i pjesnik. Na Filozofskom je fakultetu diplomirao filozofiju te 1879. godine počinje raditi kao profesor na zagrebačkoj gimnaziji. Godine 1880. promoviran je u prvog doktora filozofije Sveučilišta u Zagrebu (disertacijom Etika i Poviest). Ondje predaje kao izvanredni (1894.) te redoviti (1896.) profesor do umirovljenja (1923.) psihologiju, psihologiju spoznaje, psihologiju čuvstava i volje, uvod u filozofiju, osnovne probleme metafizike i dr. Akademske godine 1893./94. Đuro Arnold je imenovan predstojnikom Katedre za pedagogiju kao teoretične i praktične filozofije na kojoj 19. travnja 1895. održava prvo cjelovito i sustavno izloženo predavanje iz „pedagogice generalis“ nakon kojeg u zimskom semestru 1896./97. počinje s održavanjem stalnog Pedagogijskog seminara za buduće srednjoškolske profesore. Time, prema tadašnjim općeprihvaćenim kriterijima, započinje znanstveno utemeljenje pedagogije kao sveučilišnog predmeta i studija. Smatra ga se prvim profesorom pedagogije i začetnikom današnjeg Odsjeka kao i pripadajuće knjižnične zbirke na našem Fakultetu. Usavršavao se na sveučilištima u Göttingenu (1880.), Berlinu i Parizu (1881.). Bio je dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1898./99., 1912., 1914.), rektor Sveučilišta u Zagrebu (1899./1900.). Dopisni član JAZU od 1891., redoviti od 1899., predsjednik Matice hrvatske (1902.–09.), član Družbe Braće hrvatskoga zmaja (kao »zmaj krapinski«), osnivač Kola hrvatskih književnika (1913.) i počasni predsjednik. Glavna djela: Etika i poviest (1879.), Logika za srednja učilišta (1888.), Psihologija za srednja učilišta (1893.). – Uz filozofske rasprave objavljuje i pjesme (tiskao pet zbirki): Izabrane pjesme (1899.), Čeznuća i maštanja (1907.), S visina i dubina (1918.), Izabrane pjesme (1923.), Na pragu vječnosti (1935.).

Đuro Arnold osnovao je današnju zbirku za pedagogiju još 1895. godine, a početkom 20. stoljeća poklonio je tadašnjoj knjižnici Odsjeka za filozofiju 353, a knjižnici Odsjeka za pedagogiju 93 naslova vrijednih knjiga. Uglavnom su to temeljna filozofska i pedagoška djela te njihovi važni prijevodi na hrvatski jezik. Glavna djela: Etika i poviest (1879.), Logika za srednja učilišta (1888.), Psihologija za srednja učilišta (1893.). – Uz filozofske rasprave objavljuje i pjesme (tiskao pet zbirki): Izabrane pjesme (1899.), Čeznuća i maštanja (1907.), S visina i dubina (1918.), Izabrane pjesme (1923.), Na pragu vječnosti (1935.).

Dr. sc. Ivan Cesar

Zbirka za kroatistiku/Zbirka za južnu slavistiku

Ivan Cesar (Beletinec kraj Varaždina, 9. V. 1936.; Zagreb, 26. XI. 1993.), bio je hrvatski književni povjesničar i političar. Studij jugoslavistike i psihologije završio je 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1979. disertacijom o poetici Kosmačeve proze. Od 1972. radio je na Katedri za slovenski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1990. izabran je za predsjednika Hrvatske kršćanske demokratske stranke, 1991. postaje ministar u Vladi demokratskog jedinstva. Objavljivao je književnopovijesne studije o slovensko-hrvatskim književnim vezama i slovenskoj književnosti (Od riječi do znaka, 1990.).

2014. godine Knjižnica prima donaciju od 750 vrijednih naslova s područja slovenistike, kroatistike, teorije književnosti, povijesti.

Prof. emerita Katarina Čveljo

Zbirka za informacijske znanosti

Cveljo ex-libris Katarina Čveljo (1921.-2008.) bila je istaknuta hrvatska knjižničarka, profesorica emerita na Sveučilištu North Texas u Dentonu u SAD-u i od 2006. godine počasna članica Hrvatskoga knjižničarskog društva. Nakon što je 1951. diplomirala ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu, odlazi u SAD gdje će 1959. magistrirati, a 1975. i doktorirati u području knjižničarstva. Bila je učenica slavnoga knjižničarskog teoretičara Jesse H. Sherea na Sveučilištu Western Reserve od koga preuzima ideju o neodvojivoj povezanosti bibliotekarstva i informacijske znanosti, koju je kasnije dosljedno zastupala u svojim radovima i predavanjima. Iako je čitav radni vijek provela u inozemstvu kao predavačica na kanadskim i američkim sveučilištima, profesorica Čveljo često je posjećivala Hrvatsku i ostale zemlje bivše Jugoslavije, gdje je kao Fulbrightov i IREX-ov stipendist držala predavanja studentima knjižničarstva te knjižničarima. Autorica je brojnih stručnih i znanstvenih radova te opsežnih enciklopedijskih priloga, od kojih posebno valja izdvojiti one o knjižničarskom obrazovanju. Članica je Hrvatske akademije u Americi i dobitnica više prestižnih nagrada za postignuća u knjižničarstvu u SAD-u. Sredinom devedesetih godina odlučila se vratiti u Hrvatsku.

Kao gost predavač držala je predavanja na Katedri za bibliotekarstvo Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, kojoj je darovala više od 300 knjiga iz svoje bogate privatne knjižnice.

Prof. dr. sc. Milovan Gavazzi

Zbirka za etnologiju i kulturnu antropologiju

Milovan Gavazzi (Gospić, 18. III. 1895. – Zagreb, 20. I. 1992.) bio je hrvatski etnolog. Studirao je kroatistiku povezanu sa slavistikom u Zagrebu i Pragu, a doktorirao 1919. godine. Od 1922. do 1927. kustos je u Etnografskome muzeju u Zagrebu, a od 1927. do umirovljenja 1965. profesor na Odsjeku za etnologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Postavio je temelje etnološkomu znanstvenom radu u Hrvatskoj te odgojio mnoge naraštaje hrvatskih etnologa. Potaknuo je snimanje etnoloških filmova i etnološku kartografiju, proučavao folklornu glazbu i glazbala. Istraživao je pojave tradicijske kulture u Hrvata i drugih južnoslavenskih naroda, uspoređivao ih s pojavama u ostalih slavenskih, odnosno europskih i neeuropskih naroda. Bavio se istraživanjem praslavenske etnografske baštine. Svojom zamisli o kulturno-prostornome te kulturno-genetskome sustavu odredio tipove tradicijskih kultura i područja njihove proširenosti na jugoistoku Europe te slojevitost pojedinih kulturnih pojava u Hrvata. Dobitnik Herderove nagrade (1970.) i Plakete etnologa svjetskoga značenja (1988.). Objavio mnogobrojne studije u domaćim i stranim časopisima. Glavna djela: Godina dana hrvatskih narodnih običaja (I–II, 1939.), Vrela i sudbine narodnih tradicija (1978.), Baština hrvatskog sela (1991.) i dr.

Ostavština knjižnične građe koja se nalazi na Filozofskom fakultetu iznosi približno 3600 jedinica, a sastoji se od knjiga, časopisa, korespondencija, studentskih radova, terenskih bilježaka, itd. Svaka jedinica je dobila naljepnicu s oznakom ex libris koju je izradio slikar i crtač arheoloških predmeta, Krešimir Rončević i koja je najčešće nalijepljena na prednjoj korici jedinice građe. Naljepnica predstavlja drvenu kolijevku na kojoj je napisano „ex libris Milovan Gavazzi“. Svaka jedinica građe također nosi i žig koji ju označava kao dio ostavštine Milovana Gavazzija. Žig se sastoji od inicijala imena i cijelog prezimena u obliku potpisa.

Prof. dr. sc. Ljiljana Ina Gjurgjan

Zbirka za anglistiku

Ljiljana Ina Gjurgjan (1950. – 2012.) rođena je u Zagrebu, gdje je i diplomirala (1976.), magistrirala (1981.) te 1988. stekla doktorat iz filologije (s posebnim osvrtom na britansku i hrvatsku književnost). Specijalizirala je kao Fulbrightova stipendistica na Školi teorije i književne kritike (Evanston, 1882., Dartmouth, 1987. u klasi P. de Manna, E. Saida i B. Johnson) i u Institutu za semiotiku (Victoria University, Canada, 1982.). Bila je zaposlena kao redoviti profesor i predstojnik Katedre za englesku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sve do svoje smrti. Predavala je i na slavistikama Sveučilišta u Michiganu (1981./82.,) i Sveučilištu Yale (1986./87.) kao gostujući znanstvenik na stipendiji Fulbright te na slavistici Sveučilišta u Londonu (SSEES) god. 1991./92., 1992./93. i 1997. (stipendija: British Council/ MZOS). Ljiljana Ina Gjurgjan predavala je na preddiplomskom, diplomskome i doktorskome studiju engleski romantizam, britanski i irski modernizam, žensku književnost i rodne studije, te seminare iz književne teorije i metoda čitanja. Predavala je i modernu hrvatsku i druge jugoslavenske književnosti. Područje istraživanja su joj razdoblje modernizma u engleskoj, irskoj i hrvatskoj književnosti s aspekta suvremenih teorijskih i književno-povijesnih promišljanja s naglaskom na komparativnoj analizi, a s ciljem uočavanja podudarnih ideoloških obrazaca i uloge koju je književnost odigrala u konceptualizaciji identiteta u bezdržavnim nacijama te analiza dinamike između reprezentacije i samoreprezentacije pojmova Istok i Zapad kao kulturnih zadanosti, a u okviru poimanja europskoga identiteta.

Donaciju knjiga profesorice Gjurgjan primili smo nakon njezine smrti, u jesen 2012. godine. Knjige su iz ureda profesorice Gjurgjan i iz njezine kućne biblioteke odabrale Iva Polak i Vanja Polić, u to vrijeme asistentice na Katedri za književnost. Donacija sadrži oko 420 knjiga na engleskom jeziku iz područja znanosti o književnosti, irske književnosti, književnosti romantizma te feministickih studija. Dio donacije čine prijevodi stranih autora na hrvatski jezik. Odsjek je angažirao studenticu Jelenu Šaban za pomoć pri katalogizaciji građe. Donacija je u cijelosti katalogizirana u proljeće 2013. godine.

Nina Glaser

Zbirka za francuski jezik

Nina Glaser (Zagreb, 1956. – Ženeva, 1998.), praunuka književnika Ksavera Šandora Gjalskog, bila je profesorica francuske književnosti na Sveučilištu u Ženevi te autorica zapaženih eseja i članaka. Posebno se posvetila izučavanju djela Marcela Prousta. Devedesetih je godina pisala izvještaje iz ratom zahvaćene Hrvatske te kao dopisnica lista Journal de Geneve znatno doprinijela informiranju inozemne, napose francuske javnosti o Hrvatskoj.

Legat Nine Glaser darovan je Knjižnici Odsjeka za romanistiku 1998. godine. Majka Nine Glaser, gospođa Ljiljana Babić-Gjalski, nakon kćerine je smrti frankofoni dio njezine knjižne ostavštine darovala Odsjeku sa željom da ona u Knjižnici bude pohranjena kao zasebna cjelina pod njezinim imenom. Legat Glaser činio je u početku zaštićen tj. izdvojeni fond koji se ne posuđuje izvan Knjižnice i nije u slobodnome pristupu te nameće poseban postupak u korištenju i pohranjivanju građe. Godine 2003. prof. Sanja Šoštarić pristupila je obradbi darovane građe te je ona katalogizirana i klasificirana. Prvotna je zamisao bila da ovaj vrijedan dar čini specijalnu zbirku, no zbog nedostatka prostora ugrađen je u fond Knjižnice. Knjige iz zbirke nose pečat Ex libris Nina Glaser, a signaturi je dodana posebna oznaka NG.

Donacija Glaser broji oko 2000 svezaka, od čega je 1600 monografskih publikacija, a ostalo čine časopisi. Riječ je o iznimno bogatoj donaciji koja je snažno utjecala na rad Odsjeka. Darovanu građu čine uščuvane i uglavnom nov(ij)e knjige francuskog jezičnog izraza, među kojima velik broj rijetkih i skupocjenih bibliofilskih izdanja. Donacija Nine Glaser najvećim se dijelom sastoji od literature s područja francuske književnosti, teorije književnosti i književne kritike te lingvistike, ali i značajnih naslova filozofske tematike, potom onih s područja psihologije, sociologije, antropologije, francuske povijesti. U zbirci, osim toga, nalazimo i stručne rječnike, priručnike o kreativnom pisanju te umjetničke monografije.

Prof. dr. sc. Veljko Gortan

Zbirka za klasičnu filologiju

Veljko Gortan (Preko na Ugljanu, 4. V. 1907. — Zagreb, 23. III. 1985.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je klasičnu filologiju, a 1936. i doktorirao tezom De Martialis poetae natura moribusque. Nakon diplome nekoliko je godina predavao na klasičnim gimnazijama u Splitu (1931.-1934.) i u Prvoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu (1934.-1945.). Već od 1936. bio je honorarni nastavnik latinskog na Filozofskom fakultetu. Asistentom u Klasičnom seminaru imenovan je 1945., a potkraj iste godine izabran je za docenta na katedri za latinski jezik i rimsku književnost. 1952. postaje izvanredni, a 1958. redovni profesor. Gortanova područja znanstvenog zanimanja su rimska književnost i poglavito hrvatski latinizam. Mnogo je pozornosti posvećivao i radu na školskim udžbenicima i prevodilaštvu. Sa Z. Herkovom i M. Kostrenčićem uredio je rječnik srednjovjekovnog latiniteta, uglavnom hrvatskoga, Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae, 1–2 (Zagreb 1973.–78.). I danas se u školama koriste udžbenik Elementa Latina i Latinska gramatika koje je napisao zajedno s O. Gorskim i P. Paušem. Bio je suosnivač (1951.) i urednik (od 1966.) časopisa za klasičnu filologiju Živa antika (Skoplje). Bio je član Société linguistique de Paris, Société européenne de culture, Academia Latinitati fovendae i od 1965. redoviti član JAZU. Od 1960. do 1962. bio je dekan Filozofskog fakulteta . Godine 1974. dobio je Nagradu za životno djelo.

Nakon smrti prof. dr. sc. Veljka Gortana, njegova je nećakinja, dr. Darinka Gortan-Premk, Odsjeku za klasičnu filologiju darovala knjige iz profesorove privatne biblioteke. Ostavštinu od oko 500 svezaka koji se nalaze u zbirci za klasičnu filologiju većim dijelom čine stručne knjige, referentna literatura i djela antičke književnosti. Oko preuzimanja i obrade doniranih knjiga najviše su bili angažirani tadašnji knjižničar Zvonko Popović i pokojni profesor Vladimir Vratović. Ovom je donacijom prof. Gortan obogatio odsječku zbirku prvenstveno referentnom literaturom i književnim djelima. Dvije knjige iz ove donacije ( D. Magni Ausonii Burdigalensis opera iz 1785. godine i P. Papinii Statii opera iz 1785. godine datiraju iz druge polovice 18. stoljeća i nalaze se u zbirci RARA.

Dr. sc. Fran Ilešič

Zbirka za kroatistiku/Zbirka za južnu slavistiku

Fran Ilešič (Sv. Jurij, danas Videm, ob Ščavnici, 30. VII. 1871.- Ljubljana, 1. VII. 1942.) slovenski je književni i kulturni povjesničar, publicist i pedagog. Bio je srednjoškolski profesor u Ljubljani, a u razdoblju od 1919. do 1941. sveučilišni profesor slovenskog jezika i književnosti u Zagrebu. Pozitivističkom je metodom raščlanjivao osobito razdoblje ilirizma. U svojim je nastojanjima uzimao u obzir i slovenski kontekst te time upozorio na neka značajna pitanja komparativne književnosti. Ta je njegova djelatnost bila prožeta idejom novog ilirizma, u sklopu koje je svoje interese proširivao, ali je zbog otpora slovenskih i hrvatskih intelektualaca na kraju nezasluženo zaboravljen.

Donacija Filozofskom fakultetu datira iz 1948. godine, a broji dvjestotinjak svezaka, uglavnom s područja zapadne slavistike i slovenistike.

Prof. emeritus Vladimir Ivir

Zbirka za anglistiku/Zbirka za lingvistiku

Vladimir Ivir (Zagreb, 1. XI. 1934. – Zagreb, 21. II. 2011.) diplomirao je anglistiku i kroatistiku 1958. godine te počeo raditi kao prevoditelj i interpret. 1960. izabran je za asistenta na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Poslijediplomske studije pohađao je na University Collegeu u Londonu pod mentorstvom Randolpha Quirka. Doktorirat će 1965. u Zagrebu disertacijom “Odnos adjektivalnosti i verbalnosti u predikativnom položaju u suvremenom engleskom jeziku”. Redoviti profesor engleskoga jezika postao je 1982., u status profesora emeritus je od 2006. Bio je i dekan Filozofskoga fakulteta (1986.–88.). Kao istraživač boravio je dulje vrijeme u Centru za primijenjenu lingvistiku u Washingtonu i na Kalifornijskome sveučilištu u San Diegu, a kao gostujući profesor predavao je u Australiji, na Tajvanu, u Americi (Berkeley) i na više europskih sveučilišta. Objavljivao je radove iz sintakse engleskog jezika, kontrastivne analize, generativne lingvistike (o čemu je u nas prvi pisao), leksikologije i leksikografije. Poznat je po svojoj koncepciji teorije prevođenja; bio je istaknuti prevoditelj s engleskoga i na engleski i jedan od najboljih simultanih prevoditelja.

Donaciju profesora Ivira čine knjige iz njegove kućne biblioteke. Donirane su u nekoliko navrata, u razdoblju od 20. travnja 2009. do 16. travnja 2013. U poslovima oko donacije najviše se angažirao asistent Anđel Starčević koji je pomagao oko izbora te prijevoza građe od stana profesora Ivira do Knjižnice Filozofskog fakulteta. Ukupno 817 knjiga donirano je Zbirci za anglistiku, oko 300 knjiga Zbirci za lingvistiku te manji broj zbirkama za germanistiku, romanistiku i slavistiku. Ukupni broj do sada katalogiziranih knjiga u katalogu Knjižnice je 980. Knjige su na hrvatskom i engleskom jeziku, a iz područja opće lingvistike, teorije prevođenja, semantike i drugih lingvističkih disciplina. Za anglističku zbirku posebno su vrijedne mnogobrojne gramatike i rječnici engleskog jezika.

Prof. dr. sc. Milka Jauk-Pinhak

Zbirka za indologiju

Milka Jauk-Pinhak (Skrad, 14. prosinca 1939. - Zagreb, 5. veljače, 2013.) bila je indologinja, jedna od začetnika hrvatske indologije i zagrebačke orijentalistike. Godine 1963. diplomirala je francuski i njemački na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a još se za vrijeme studija zainteresirala za indoeuropsku lingvistiku. Bila je suradnica profesora Radoslava Katičića kod kojeg je samoinicijativno slušala sanskrt i druge opće lingvističke i indoeuropeističke kolegije. Poslije njegova odlaska u Beč, bila je jedan od pionira hrvatske indologije i zagrebačke orijentalistike. 1961. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovan je studij indologije. Od 1963. radila je kao asistentica na Katedri za indologiju Filozofskog fakulteta. Doktorirala je 1976., a 1977. izabrana je za docenta za indologiju. Od 1977. do 1990. bila je predstojnik Katedre za indologiju i bitno pridonosila razvoju studija indologije skrbeći za visoku razinu nastave. Dala je ozbiljne priloge staroindijskoj tvorbi riječi, bavila se i gramatičkim opisom hindskoga jezika. Objavila je vrijedne radove o tradiciji indijske gramatike i njezine teorije. Bavila se poviješću orijentalnih studija i njihovim mjestom u kulturnoj povijesti Europe. Posebno se zanimala za autora prve sanskrtske gramatike u Europi, Filipa Vezdina, i njegov pionirski rad u indoeuropeistici. Dr. Jauk-Pinhak sudjelovala je na postdiplomskim studijima i lingvistike i književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Uvijek se zalagala za razvoj struka koje nedostaju u okviru lingvističkih struka i orijentalnih studija. Tako je ulagala velike napore u razvoj nastave na Katedri za sinologiju, kojoj je 1979. izabrana za predstojnika, a i kasnije je potpomogla da ova Katedra oblikuje i samostalni studij. Od 1994. do 1998. dr. Jauk-Pinhak bila je prodekanica za nastavu Filozofskoga fakulteta. Za njena prodekanstva uspostavljeni su brojni hrvatski lektorati u sredinama koje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu imaju ili studije ili lektorate. To su: rumunjski, bugarski, nizozemski, novogrčki, japanski, turski, perzijski, hebrejski, albanski, a obnovljen je kineski lektorat. Godine 1994. utemeljila je Katedru za hungarologiju i bila voditelj studija hungarologije. Za njezine neosporive zasluge mađarska joj je država 1998. dodijelila državno odlikovanje visokog ranga (Magyar Köztársasági Érdemrend Tisztikeresztje). Od 1990. godine članica je suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za filološke znanosti. Bila je tajnica Odbora za orijentalistiku Razreda za filološke znanosti od njegova osnivanja. Aktivno je sudjelovala u izradi Deklaracije o znanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Održavala je predavanja za širu javnost, pripremila mnoge emisije na temu indologije i surađivala u enciklopedijskim izdanjima Leksikografskog zavoda.

Nakon smrti profesorice Jauk-Pinhak 2013. godine njezinu privatnu zbirku knjiga Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije darovao je suprug ing. Marijan Pinhak. Zbirka broji oko 650 svezaka knjiga koje su raspoređene u već postojeće tematske skupine zbirki za indologiju, sinologiju i japanologiju. Kao veliki bibliofil prof. Pinhak je prikupila vrlo vrijednu literaturu iz svih tema i područja kojima se za života bavila. Tako njezina zbirka sadrži bogatu literaturu vezanu uz vedski jezik, povijest indijskih jezika (posebno prakrta), staro indijsko jezikoslovlje, indijsku umjetnost, religije i hindski jezik. Osobito su je zanimale teme vezane uz povijest indologije i orijentalistike te veze Istoka i Zapada zbog čega njezina zbirka obiluje knjigama s tog područja, a osobito literaturom (pa i brojnim faksimilima rukopisa prikupljenim po svjetskim knjižnicama) vezanom uz Filipa Vezdina, autora prve sankrtske gramatike u Europi. Pored ovog najznačajnijeg, indološkog, dijela zbirke valja istaknuti da se prof. Jauk-Pinhak oduvijek zanimala i za teme vezane uz povijesnu lingvistiku i indoeuropeistiku, povijest, književnost i povijest umjetnosti (kako europskih tako i azijskih naroda), te razne filološke teme te je njezina zbirka obogaćena i brojnim djelima s tih područja.

dr. Vladimir Jelovšek

Zbirka za kroatistiku/Zbirka za južnu slavistiku

Vladimir Jelovšek (Osijek, 15. VIII. 1879. - Zagreb, 3. V. 1934.) bio je hrvatski pjesnik i publicist. Nakon završetka studija medicine (1905.) u Pragu te specijalizacije u Pragu, Beču i Zagrebu, kao okulist je radio u Zagrebu i Karlovcu. Kao jedan od žestokih predstavnika mladih u pokretu Hrvatske moderne zauzimao se za apsolutnu slobodu umjetničkog stvaranja i visoke estetske kriterije. Uređivao je đačke listove Osvit i Nada te izdavao Novu nadu (1897.-99., s M. Marjanovićem i M. Cihlarom Nehajevim). Sa Z. Kveder uređivao je Sijelo (1905.-06.) u Pragu, gdje je objavio zbirke pjesama Simfonije I (1898.) i Simfonije II (1900.). Pisao je osvrte o češkim književnim, kazališnim i likovnim pojavama te o hrvatskoj književnosti. Također je pisao medicinske članke i uređivao stručni časopis Liječnički vjesnik.

Donacija Knjižnici datira iz 1935. godine te broji gotovo 400 svezaka knjiga i časopisa, a najvredniji dio donacije čine  češki i slovenski časopisi.

Branka Krauth

Zbirka za germanistiku

Branka Krauth (1967.-2010.) završila je studij anglistike i germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao predavač njemačkog jezika na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu.

Nakon prerane smrti u proljeće 2010., roditelji Branke Krauth odlučili su u znak sjećanja na nju osnovati zakladu čiji bi cilj bio pružanje financijske pomoći uspješnim studenticama i studentima kojima je takva pomoć potrebna. U skladu s njihovom željom, od akademske godine 2011./2012. redovito se dodjeljuju mjesečne stipendije redovnim studentima i studenticama preddiplomskog i diplomskog studija pri Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a aktima Zaklade predviđeni su i drugi oblici financijske potpore studentima. Prilikom odabira kandidata Upravno vijeće Zaklade prvenstveno se rukovodi ostvarenim uspjehom tijekom studija, ali uzima u obzir i aktivnosti kandidata izvan studija, kao i njihove ukupne životne okolnosti. Natječaji za stipendije raspisuju se početkom akademske godine.

2011. godine Odsjeku za germanistiku darovano je 250 knjiga. Iste godine osnovana je i zaklada Branke Krauth. Od ak. godine 2011./2012. redovito se dodjeljuju mjesečne stipendije redovnim studentima i studenticama preddiplomskog i diplomskog studija pri Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Prof. emeritus Ivan Kuvačić

Zbirka za sociologiju

Ivan Kuvačić (Gata kraj Omiša, 21. I. 1923. – Zagreb, 20. VII. 2014.)  bio je hrvatski sociolog. Studirao je u Zagrebu, Lenjingradu (danas Sankt Peterburg) i Moskvi. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1960.), gdje je bio jedan od utemeljitelja Odsjeka za sociologiju i profesor (1969.–91.). Područja njegova bavljenja uključuju noviju angloameričku sociologiju i sociološku epistemologiju, opću sociologiju i suvremene sociološke teorije. Osobito su poznati i cijenjeni njegovi eseji o kontrakulturama mladih u zapadnim i bivšim socijalističkim društvima, s temeljnim humanističkim polazištem u sociologiji o nekonformizmu, autonomnosti i kreativnosti kao jedinom izvoru bitnih društvenih promjenâ. Značajnija djela: Filozofija Georgea Edwarda Moorea (1961.), Marksizam i funkcionalizam (1970.), Obilje i nasilje (1970.), Znanost i društvo (1977.), Sociologija (1979.), Obuzdana utopija (1986.), Rasprave o metodi (1988.), Funkcionalizam u sociologiji (1990.).

Znanstvenoj i široj kulturnoj javnosti poznat je kao jedan od naših najuglednijih sociologa. Autor je niza vrijednih djela iz područja sociologije. Bavio se teorijskim orijentacijama sociološkog razumijevanja suvremenog društva, a ostavština knjiga koju smo preuzeli od njegovih nasljednika odraz je njegovih širokih interesa. Oko 1000 odabranih svezaka knjiga obuhvaća djela klasika sociologije i istaknutih suvremenih autora. Posebno ističimo, (Kuvačić je sociolog po djelu, a filozof po obrazovanju) vrijedna djela iz područja filozofije. Svi naslovi su dijelom Zbirke za sociologiju i označeni kao Ex Libris Ivan Kuvačić.

Camilla Lucerna

Zbirka za germanistiku

Kamila (Camilla) Lucerna (Riva, Tirol, Italija, 24. VI. 1868. – Zagreb, 15. VI. 1963.) bila je hrvatska književnica i prevoditeljica. Završila je preparandiju u Klagenfurtu (1894.) te studij germanistike i slavistike u Beču (1907.). Radila je kao učiteljica u Gospiću te predavala na ženskome liceju u Zagrebu. Pisala je na njemačkom i hrvatskom jeziku. U zagrebačkome HNK-u uprizorene su joj drame Na ruševinama (1898.) i Jedinac (1904.). Na njemačkome i hrvatskom jeziku objavila je obradbu starozavjetnog apokrifa o Aseneti (Aseneta, 1922.). Pisala je slavističko-germanističke komparativne studije u duhu formalističke estetike F. Markovića, eseje, glazbene, kazališne i književne kritike te pjesme. Osobito se bavila djelom J. W. Goethea, a na njemački je prevodila djela hrvatskih pisaca (M. Marulića, P. Hektorovića, P. Preradovića, A. Šenoe, I. Mažuranića, I. Vojnovića, J. Leskovara i dr.). Bila je prva žena-student na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom i profesorica na Odsjeku za germanistiku.

Ostavštinu Camille Lucerne doniranu Odsjeku za germanistiku 9. rujna 1963. godine čine njezina objavljena djela te rukopisi, pisma, nagrade, medalje i povelje.

Prof. dr. sc. Zdravko Malić

Zbirka za polonistiku

Zdravko Malić (Ljubija, 10. X. 1933. - Cavtat, 3. IX. 1997.), bio je književnik, povjesničar književnosti, polonist, prevoditelj, dugogodišnji predavač poljske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djetinjstvo je proveo u Sarajevu, a od 1952. živi u Zagrebu, gdje završava gimnaziju. Od 1953. do 1958. studira jugoslavistiku i rusistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1956. do 1957. francusku književnost na Sveučilištu u Strasbourgu. Poljsku književnost specijalizirat će u razdoblju od 1958. do 1959. na Sveučilištu u Varšavi, a 1959. do 1960. na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu. Od 1961. do smrti predaje poljsku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojemu utemeljuje samostalni studij polonistike. 1965. godine brani doktorsku disertaciju “Književno djelo Witolda Gombrowicza”. 1969. osniva časopis za svjetsku književnost "Književna smotra", čiji je glavni urednik do 1988. godine. Bio je i politički aktivan, tijekom 1970-ih član najviših tijela Saveza komunista Hrvatske. Osim nekoliko desetaka članaka i rasprava o hrvatskoj (Krleža) i poljskoj književnosti, objavio je i knjigu ogleda Polonica (1975.) te prvu širu književnopovijesnu sintezu poljske književnosti u Hrvata Pregled poljske književnosti (sedma knjiga Svjetske književnosti, 1975.). Posebno su vrijedni Malićevi radovi o Witoldu Gombrowiczu. Njegov je doktorat bio prva disertacija o tom piscu u svijetu, a djelomice preveden i objavljen u Poljskoj odigrao je prijelomnu ulogu u razvoju tzv. gombrovičologije: polazeći od krležijanske kritike ideologije, rabeći metodološki aparat strukturalizma, ali i zagrebačke stilističke škole, kritičar u njoj dokazuje imanentne književne osobine i iznimne vrijednosti tog opusa. Važne su i njegove rasprave o književnosti poljskog romantizma (A. Mickiewicz) i 20. stoljeća (J. Iwaszkiewicz, C. Miłosz), kao i književnopovijesne i fenomenološke sinteze poljske poezije i proze u kojima potvrđuje sklonosti prema egzistencijalističkom tumačenju književnosti, kao i vlastiti kritički nonkonformizam. Vrlo je bogata i njegova prevodilačka djelatnost: s poljskog jezika preveo je, između ostalog, djela W. Gombrowicza (Ferdydurke, Kozmos, Vjenčanje, Ivona, kneginjica od Burgunda), S. Dygata (Rastanak, Disneyland), J. Andrzejewskog (Rajska vrata), T. Breze (Misija), T. Różewicza (Svjedoci ili naša mala stabilizacija), J. Iwaszkiewicza (Sjenke), priredio je i preveo "privatnu" antologiju poljskog pjesništva Tijekom riječi (1978.), Antologiju poljske pripovijetke XX. stoljeća (1984.), knjigu pjesama W. Szymborske Radost pisanja (1997.) te više izbora iz polj. pjesništva, uglavnom za "Književnu smotru". Najveći dio njegovih prijevoda poljskih pjesnika objavljen je u knjizi Gost u kući (2006.). Prevodio je i s ruskog jezika te drevnu kinesku poeziju (Oboljeli konj, 2002.). Objavio je i zbirku pjesama u prozi U drugom nekom gradu (1977.) te brojne pjesničke zbirke u časopisima ("Forum" i dr.), kao i zanimljivi Krakovski dnevnik (1975.).

Obrađeno je oko 1200 darovanih naslova i 30-ak brojeva časopisa. Ostavština zorno pokazuje sva područja interesa prof. Malića, koji se nije bavi samo poljskom književnošću nego je proučavao i filozofiju, antičke pisce, kulturu i kulturnu povijest te povijest slavenskih naroda.

Dr. Ljerka Markić-Čučuković

Zbirka za informacijske znanosti

Ljerka Markić-Čučuković (1919.-1997.) stekla je akademski naslov doktora prava 1946. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu. 1949. godine zapošljava se kao bibliotekar u knjižnici Škole narodnog zdravlja u Zagrebu. Tu će knjižnicu u sljedećih dvadeset i devet godina pretvoriti u uzornu stručnu medicinsku knjižnicu, po organizaciji i vođenju poslovanja usporedivu s vrsnim stručnim knjižnicama u svijetu.

1961. godine upisuje se u prvoj generaciji studenata na poslijediplomski studij bibliotekarstva i dokumentacije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a magistarski rad iz područja specijalnog bibliotekarstva brani 1967. godine. Još prije obrane imenovana je honorarnim višim predavačem na istome studiju za kolegij Bibliotekarska služba. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina stručno se usavršava u SAD-u, Velikoj Britaniji, Danskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Irskoj. 1977.  godine imenovana je u Radnu skupinu za izradu projektnog programa za novu zgradu Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Kao vrhunski stručnjak, radila je i na izradi programa dodiplomskog studija bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu, te je pozvana da organizira i vodi studij koji otpočinje u ljetnom semestru ak. godine 1976./77. Do umirovljenja 1. ožujka 1985. vodi Katedru za bibliotekarstvo, najprije u sastavu Odsjeka za komparativnu književnost, a od 1981. pri Odsjeku za bibliotekarstvo i društveno-humanističku informatiku. Obnašala je niz funkcija u stručnim tijelima: predsjednica je Saveza društava bibliotekara Jugoslavije (1969.-1971.), članica Izvršnog odbora Saveza i Izvršnog odbora Hrvatskoga bibliotekarskog društva (1973.-1977.). Godine 1975. imenovana je članicom Komisije za stručne ispite Savjeta za biblioteke Hrvatske i ispitivačem iz predmeta Bibliotečno poslovanje. Predsjednica je Komisije za ocjenjivanje stručnih i znanstvenih radova iz bibliotekarske struke. Od 1979. do 1982. u uredništvu je Vjesnika bibliotekara Hrvatske. Za cjelokupan doprinos struci Hrvatsko bibliotekarsko društvo dodjeljuje joj 1978. godine Kukuljevićevu povelju. Nakon njene smrti 1997. godine, suprug dr. Frano Čučuković osniva Zakladu Dr. Ljerka Markić-Čučuković sa svrhom nagrađivanja najboljih studenata bibliotekarstva Sveučilišta u Zagrebu, knjižnica, ustanova, udruga i pojedinaca, koji promiču knjižničarsku struku i bibliotekarstvo općenito. Zaklada djeluje pri Katedri za bibliotekarstvo Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Nagrade se uručuju 14. siječnja, na rođendan dr. Ljerke Markić-Čučuković.

Dar profesorice Markić-Čučuković Knjižnici Filozofskog fakulteta iznosi tridesetak knjiga.

Branko Merlin

Zbirka za sinologiju

Branko Merlin (1950. – 2001.) bio je dugogodišnji dopisnik iz Pekinga. Iz rodnog se Zagreba 1973. kao apsolvent jugoslavistike i rusistike uputio na četverogodišnji studij kineskoga jezika i književnosti u Peking, u koji će se opet vratiti na četiri godine diplomatske službe nakon uspješno položenih završnih ispita svoga prvog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon četiri godine koje je proveo u Pekingu kao diplomat SFRJ i stekao diplomu Pekinškog sveučilišta, vratio se u Zagreb nadajući se zaposlenju u sinološkoj struci no to mu nije uspjelo. Od sredine 80-ih godina radio je na Hrvatskom radiju kao novinar, najprije u Obrazovnom programu, a zatim u Vanjskopolitičkoj redakciji. Od 1994. do 1998. bio je dopisnik Hine iz Pekinga, a od 2000. godine odgovorni je urednik Informativnog programa Hrvatskoga radija. Prevodio je kinesku poeziju, urednički dotjerivao prijevode knjiga o kineskoj kulturi i civilizaciji, pisao recenzije, pomagao oko velikih kineskih izložbi u Zagrebu, pisao predgovore za kataloge, pomno pratio kretanja u suvremenoj kineskoj književnosti, pouzdano surađivao u izdanjima Leksikografskog zavoda, uredio i napisao sve tekstove o kineskim književnicima i djelima za Leksikon svjetske književnosti. Uz to je sudjelovao u istraživačkim projektima posvećenim istraživanju naših odnosa s velikim azijskim civilizacijama. Četiri je godine vodio i Sekciju za orijentalistiku Hrvatskoga filološkog društva i bio suutemeljitelj, kao i urednik za sinologiju niza Bibliotheca Orientalica, što ga je Sekcija pokrenula 1999. godine. U rukopisu su ostale dvije knjige prijevoda što ih je pripremao za tisak, pilot-projekt kinesko-hrvatskog rječnika, započeta baza podataka za kinesku književnost.

Nakon njegove smrti 2001. godine, preko Konfucijeva instituta Sveučilišta u Zagrebu, dio privatne sinološke zbirke Knjižnici Filozofskog fakulteta donirala je njegova supruga. Donacija Branka Merlina od 300-tinjak naslova nalazi se na četvrtom katu Knjižnice u otvorenom pristupu, izdvojena kako zasebna skupina unutar Zbirke za sinologiju. Sve su knjige uglavnom na kineskom jeziku i pismu, uz nekolicinu izuzetaka na engleskom (ali izdanih u Kini). Zbirka gledana u cijelosti zapravo je svojevrstan „dokument“ vremena jer obuhvaća literaturu objavljenu uglavnom tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća i obuhvaća teme od suvremene kineske književnosti (posebno djela Lu Xuna), kazališta, kineske opere, do izrazito komunistički obojene literature što književne što socijalno-gospodarsko-političke, tipične za Kinu onoga doba.

Dr. sc. Mira Mikačić

Zbirka za informacijske znanosti

Mira Mikačić (1920.-2000.) rođena je u Splitu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju te započela studirati medicinu. Nakon rata završila je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U knjižničarskoj struci djeluje od 1946. godine. Među prvima polaže stručni ispit za zvanje bibliotekara, a 1970. godine završava poslijediplomski studij bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Doktorirala je 1991. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranivši doktorsku disertaciju “Teorijske osnove sustava za izradbu predmetnog kataloga”. Radila je u više različitih knjižnica: u Biblioteci CK KPH, Naučnoj biblioteci u Zadru, Gradskoj biblioteci u Splitu, Gradskoj knjižnici u Zagrebu i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Predavala je na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju te stručnim ispitima. Autor je mnogih članaka tiskanih u domaćim i stranim stručnim časopisima te nekoliko monografskih publikacija. Bila je vrlo aktivna u strukovnom udruženju gdje je obnašala različite dužnosti. Za svoj rad dobila je brojna priznanja: Diplomu za dugogodišnji uspješni rad i postignute rezultate u bibliotekarstvu Jugoslavije 1974., Kukuljevićevu povelju 1978., Orden rada sa zlatnim vijencem 1979.

Ostavština poklonjena knjžnici Odsjeka za informacijske znanosti iznosi nešto više od 100 knjiga.

Prof. dr. sc. Nikola Milićević

Zbirka za hispanistiku

Nikola Milićević (Zvečanje kraj Omiša, 27. XI. 1922. – Zagreb, 1. III. 1999.) bio je hrvatski književnik i prevoditelj. Studij jugoslavistike završio je 1953. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao tezom o V. Čerini. Radio je kao novinar, lektor, književni kritičar Vjesnika (1953.–55.), lektor hrvatskog jezika u Bordeauxu i profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1955.–88.). Bio je član uredništva časopisa Krugovi (1952.–58.). Redoviti član HAZU bio je od 1992. godine, a 1994. godine prima nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.

Donacija Nikole Milićevića iznosi 200 naslova, mahom objavljivanih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Donacija najvećim dijelom pokriva područje španjolske književnosti te potom portugalske književnosti i znanosti o književnosti. Posebnost ostavštine čine brojne antologije španjolske književnosti zbog čega je držimo vrijednim doprinosom fondu knjižnice.

Ostavštinu smo 2013. godine dobili od pjesnikove kćeri, s posredovanjem prof. Mirjane Polić-Bobić.

Prof. dr. sc. Žarko Muljačić

Zbirka za talijanistiku

Žarko Muljačić (Split, 1922. - Zagreb 2009.) bio je jedan od vodećih svjetskih romanista i talijanista 20. stoljeća, omiljeni profesor i vrlo plodan autor, čija su područja interesa bila široka i raznolika: talijanska filologija, romanska filologija, dijalektologija, opća lingvistika, jezici i kulture u doticaju, povijest Dalmacije i Dubrovnika. Sveučilišnu karijeru započeo je 1953. godine, kao asistent Mirka Deanovića na Odsjeku za talijanski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tri godine kasnije prešao je na novoosnovani Filozofski fakultet u Zadru. Godine 1973. počeo je predavati kao redoviti profesor romanske lingvistike na Freie Universität Berlin, gdje je ostao sve do umirovljenja 1988. godine. Bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član Accademije della Crusca iz Firence i Accademije Nazionale dei Lincei iz Rima.

Knjižna ostavština Žarka Muljačića postumno je donirana Zbirci za talijanistiku Knjižnice Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2010. godine. Sastoji se sveukupno od 5114 jedinica: monografskih publikacija, sveščića časopisa, posebnih otisaka i separata, objavljenih u razdoblju od 1951. godine pa sve do 2009. godine, a uključuje i nešto rukopisne i arhivske građe. Obuhvaća znanstvene i stručne radove nastavne, studijske i istraživačke razine te referentna djela iz područja opće i romanske lingvistike, povijesti i dijalektologije talijanskoga jezika te povijesti Dubrovnika i Dalmacije. Svojom reprezentativnošću, informacijskom razinom, cjelovitošću, ali i veličinom knjižna je ostavština iznimno obogatila fond Zbirke za talijanistiku, a profesora Žarka Muljačića zauvijek vezala uz studij talijanistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

 

 

Vinko Nikolić, prof.

Zbirka za kroatistiku/Zbirka za južnu slavistiku

Vinko Nikolić (Šibenik, 2. III. 1912. - Šibenik, 12. VII. 1997.) bio je hrvatski književnik, kulturni djelatnik i političar. Diplomirao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1937. godine. U razdoblju od 1939. do 1945. radio je u Zagrebu kao suplent na Trgovačkoj akademiji i gimnazijski profesor. Za NDH bio je djelatan na kulturno-izdavačkom polju, 1941. raspoređen u Odgojni odjel vojske NDH, a 1942. pokrenuo je i uređivao polumjesečnik Život za Hrvatsku. Godine 1945. napustio je Zagreb te živio kao ratni zarobljenik u izbjegličkim logorima u Italiji. 1946. dobio je status političkog emigranta, a 1947. odlazi u Argentinu, gdje je djelovao u političkom i kulturnom životu hrvatske političke emigracije. S F. Nevistićem uređivao je od 1947. polumjesečnik Hrvatska, a 1951. s A. Bonifačićem pokrenuo Hrvatsku reviju i njezinu Knjižnicu, u kojoj je uza znanstvenu i književnu esejistiku objavljivao memoarska djela istaknutih hrvatskih političkih emigranata. Godine 1966. vratio se u Europu i nastanio u Parizu. Nakon izgona iz Francuske, na zahtjev jugoslavenskih vlasti, bio je 1967. prihvaćen u Španjolskoj, gdje je živio do povratka u domovinu 1991. Godine 1992. postao je predsjednik Hrvatske matice iseljenika i potpredsjednik Matice hrvatske, 1993. imenovan je zastupnikom Županijskoga doma Sabora RH. U književnosti se javio pjesmama u skupnoj zbirci Lirika grude (1934.). Središnje su teme njegova nostalgičnog i elegičnoga pjesništva zavičaj, majka, more, Bog, domovina i povratak (Proljetna svitanja, 1935.; Svijetli putovi, 1939.; Moj grad, 1941.; Oslobođeni žali, 1943.; Izgubljena domovina, 1947.; Oskvrnuto proljeće, 1947.; Duga nad porušenim mostovima, 1964.; Gorak je zemje kruv, 1977.). Priredio je i više antologija, od kojih se osobito ističe antologija egzilnoga pjesništva Pod tuđim nebom (1957.). Njegova knjiga putopisa i razgovora Pred vratima domovine: susret s hrvatskom emigracijom 1965.: dojmovi i razgovori (I-II, 1966.-67.), nastala kao plod susreta s hrvatskim iseljeničkim zajednicama u svijetu, vrijedan je izvor za rekonstrukciju i ocjenu povijesti hrvatske političke emigracije toga doba. Objavio je i zbornik Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda (1976.), memoarsko-dnevničku knjigu Tragedija se dogodila u svibnju… : jedna (prva) godina egzila u dnevniku “ratnoga“ zarobljenika br. 324.664 (I-II, 1984.-85.) i dr.

Donacija Vinka Nikolića datira iz 1991. godine. Knjižnici Filozofskog fakulteta darovao je komplet emigrantskog izdanja časopisa Hrvatska revija (1951. - 1990.-40 svezaka uvezanih godišta) i knjige iz edicije Biblioteka Hrvatska revija.

Prof. emeritus Danilo Pejović

Zbirka za filozofiju

Prof. dr. sc. Danilo Pejović (Ludbreg, 6. III. 1928. – Zagreb, 4. X. 2007.). Osnovnu je školu pohađao u rodnome gradu, a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu, gdje je i maturirao u II. muškoj gimnaziji. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je od 1948. -1953. filozofiju koju je doktorirao 1958. godine radnjom o temeljima ontologije Nicolaia Hartmanna. Od 1953. do 1955. radi u Državnom sekretarijatu za inozemne poslove u Beogradu. Sveučilišnu karijeru izgradio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu: 1955. postaje asistent, 1961. docent, 1965. izvanredni profesor te od 1971. pa do umirovljenja 1998. redovni profesor. Početkom 1999. imenovan je u počasno zvanje professor emeritus. Tijekom rada na Odsjeku za filozofiju obavlja mnogo odgovornih dužnosti: bio je šef Katedre za povijest filozofije, voditelj Katedre za estetiku, a u dva mandata pročelnik Odsjeka za filozofiju te član Vijeća i Senata. Također je bio angažiran u Hrvatskom filozofskom društvu (gdje je bio i predsjednik u razdoblju od 1965. do 1966.), Institutu za filozofiju i Matici hrvatskoj. Surađivao je sa Interuniverzitetskim centrom u Dubrovniku, a svakako treba spomenuti i njegov rad u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ gdje je do smrti obnašao dužnost glavnog urednika Leksikona filozofa.

Bibliografija profesora Pejovića obuhvaća 11 knjiga te preko 150 jedinica u stručnim, znanstvenim, filozofskim i književnim časopisima, zbornicima i novinama. Objavljivati je počeo 1950. g. u Studentskome listu i u časopisima Krugovi i Pogledi. Prevodio je filozofske tekstove s njemačkoga, engleskoga i francuskoga jezika i stručno redigirao Aristotela. Dobitnik je Nagrade Matice hrvatske (1968.,1971.), Spomen medalje Sveučilišta u Zagrebu (1998.) te Državne nagrade za životno djelo 2002. Također je i inozemni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Privatnu biblioteku profesora Pejovića, koja se sastoji od devetstotinjak naslova, u srpnju 2009. je otkupio Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te ona sada obogaćuje fond Knjižnice Fakulteta.

Prof. dr. sc. Petar Skok

Zbirka za francuski jezik

Prof. dr. sc. Petar Skok (Jurkovo Selo, Žumberak, 1. III. 1881. – Zagreb, 3. II. 1956.) bio je hrvatski jezikoslovac, romanist i balkanolog. Utemeljitelj je hrvatske romanistike. Studirao je romansku lingvistiku, indoeuropeistiku i germanistiku u Beču (1900.–1904.), gdje je 1905. i doktorirao kod W. Meyer-Lübkea zapaženom disertacijom o toponimiji južne Francuske (koja je do danas ostala jednim od najznačajnijih djela za to područje istraživanja). Godine 1912. habilitirao se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1917. bio privatni docent, a zatim od 1919. do 1952. (uz kratak prekid za II. svjetskog rata) redoviti profesor te je ondje organizirao rad Romanskoga seminara. Redoviti je član JAZU (danas HAZU) od 1947. Iako se do kraja života bavio i proučavanjem francuskog jezika (te književnosti), vrlo je rano svoja istraživanja usredotočio na balkanski latinitet (inzistirao je na tom nazivu i pojmu) i balkansko romanstvo, posebice na proučavanje romanskih relikata u hrvatskom (poglavito na jadranskoj obali i otocima), ali i u drugim južnoslavenskim jezicima. Nastojeći jezična pitanja rasvijetliti što potpunije, u njihovoj složenosti i slojevitosti, ostavio je značajne priloge proučavanju izumrloga ilirskoga, albanskoga, rumunjskoga, bugarskoga, kao i pitanja tzv. balkanskoga jezičnog saveza (1930.–1940. bio je urednik značajnoga časopisa Revue internationale des études balkaniques, zajedno s M. Budimirom) te slavensko-rumunjskih, slavensko-albanskih, slavensko-grčkih i slavensko-turskih jezičnih veza i dodira. U nekoliko stotina studija i članaka sustavno je etimološki obradio i proučio hrvatske i južnoslavenske romanizme, osobito pak ostatke izumrloga dalmatskog (kao autohtonoga romanskog jezika dijela hrvatske obale i otoka) kako u rječniku hrvatskih govorâ tako i u onomastici. Važne je prinose objavio i za istroromanski (autohtoni predmletački jezik jugozapadne Istre). Među najranijim njegovim značajnim radovima knjiga je Pojave vulgarno-latinskoga jezika na natpisima rimske provincije Dalmacije (1915.), a srednjovjekovnim hrvatskim latinitetom bavio se, primjerice, u knjizi Supetarski kartular (1952.). Proučavao je tekstove starije hrvatske književnosti (npr. stil Marulićeve Judite) te hrvatske govore (npr. govor Žumberka). Nastojeći usustaviti svoja dugogodišnja etimološka istraživanja, od 1948. do 1956. intenzivno je radio na Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, ali nije sam dovršio obradbu svih jedinica; rječnik je objavljen posmrtno: I. A–J, 1971.; II. K–poni, 1972.; III. poni–Ž, 1973.; IV. Kazala, 1974. Ostala djela: Dolazak Slovena na Mediteran (1934.), Naša ribarska i pomorska terminologija na Jadranu (1935.), Pregled francuske gramatike (I–II, 1938.–39.), Osnovi romanske lingvistike (I–III, 1940.), Rekonstrukcija dačkoslavenskog vokabulara (Rad JAZU, 1948.), Leksikologijske studije (Rad JAZU, 1948.), Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima (1950.).
Prvi fond Knjižnice Odsjeka za romanistiku, osnovane 1919. godine, predstavljaju knjižni darovi. Među najznačajnijim je darovateljima u tim ranim godinama djelovanja Knjižnice upravo Petar Skok.  Nakon smrti profesora Skoka Filozofski fakultet 1957. godine uz novčanu pomoć Rektorata Sveučilišta u Zagrebu otkupljuje njegovu privatnu biblioteku, koja predana na upotrebu Odsjeku za romanistiku u tom trenutku broji oko 6000 svezaka, predstavljajući izvanrednu dopunu knjižnici Odsjeka, naročito u pogledu knjiga s područja romanske i opće lingvistike te balkanistike (posebno onoga njenog dijela koji se odnosi na romanske elemente, kao što su vulgarni latinski, dalmatski jezik, romanizmi u hrvatskom narječju i raznim balkanskim jezicima).

Prof. dr. sc. Rudi Supek

Zbirka za sociologiju

Rudi Supek (Zagreb, 8. IV. 1913. – Zagreb, 2. I. 1993.) bio je hrvatski sociolog, filozof i psiholog. Diplomirao filozofiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao na Sorbonnei 1952. Radio je na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1951.–58.) te na Institutu za društvena istraživanja u Beogradu (1958.–61.). Profesor je sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u razdoblju od 1960. do 1979., na kojem je 1963. osnovao Odsjek za sociologiju. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Praxis (1967.–73.) te jedan od utemeljitelja i glavni urednik časopisa Pogledi (1952.). Njegova Sociologija (1963.) bila je prvi sociologijski udžbenik za gimnazije u Hrvatskoj. Bavio se širokim rasponom tema s područja sociologije, filozofije, psihologije i antropologije. Autor je koncepcije o »polideterminizmu društvenih pojava« koje istražuje na individualnoj, grupnoj i institucionalnoj razini. Također je, nasuprot funkcionalističkoj teoriji društvenoga sustava, formulirao koncepciju grupe, radne organizacije i sistema moći, prema kojoj svugdje gdje dolazi do izražaja ljudska akcija – od dobrovoljnih radnih brigada do industrijske i političke participacije – ne važi obrazac društvenog sustava zasnovan na hijerarhiji i poslušnosti, nego se oblikuje drugačiji, slobodniji oblik društvene organizacije neuvjetovane hijerarhijskim autoritetom. Poziv sociologa vidi kao kritičku protutežu vladajućemu sustavu moći i njegovoj pozitivističkoj racionalizaciji, zalažući se za humanističku viziju novoga društva u kojem se slobodno smjenjuju pripadnost grupi ili zajednici i individualni izbor ili samoodređenje. Djela: Psihologija građanske lirike (1952), Umjetnost i psihologija (1958), Ispitivanje javnog mnijenja (1961., 1981.), Herbert Spencer i biologizam u sociologiji (1965.), Sociologija i socijalizam (1966.), Humanistička inteligencija i politika (1971.), Društvene predrasude (1973.), Ova jedina zemlja (1973.), Mašta (1979.), Psihologija i antropologija (1981.), Zanat sociologa (1981.), Grad po mjeri čovjeka (1987.) i dr.

Ostavština Rudija Supeka broji oko 5000 svezaka. Velikim je dijelom u „aktivnom“ fondu Zbirke za sociologiju, posebno izdanja klasika sociologije što nam je od iznimne važnosti. Časopisi su u Zbirci periodike (posebno ističemo časopise Pogledi i Praxis, europskog i svjetskog ugleda čiji je Supek jedan od osnivača i urednika), a dio knjiga, brošura, separata i manji dio arhivske građe smješten je u Zatvorenom spremištu Knjižnice. Svi svesci označeni su pečatom Ex Libris Rudi Supek.

Prof. dr. sc. Dubravko Škiljan

Zbirka za lingvistiku

preuzeto s http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59646Dubravko Škiljan (Zagreb, 31. X. 1949. – Zagreb, 21. VII. 2007.) bio je hrvatski lingvist i klasični filolog. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1972. opću lingvistiku, latinski i grčki, magistrirao 1974. iz arheologije, doktorirao 1976. temom “Lingvistika i dijalektika”. Predavao je od 1977. - isprva kao asistent, a od 1988. kao redoviti profesor. U jednom je mandatu obavljao dužnosti pročelnika Odsjeka te prodekana za nastavu. Bio je šef Katedre za opću lingvistiku, a nakon njihovog osnivanja i šef Katedre za primijenjenu lingvistiku i Katedre za semiologiju. Od 1996. do 2003. bio je redoviti profesor lingvistike i semiologije na Institutum Studiorum Humanitatis, Fakultetu za poslijediplomske studije u Ljubljani, gdje je 1998. osnovao postdiplomski i doktorski studij “Lingvistika govora i teorija društvene komunikacije” te obavljao funkciju koordinatora studija. Na Filozofski fakultet u Zagrebu vratio se 2003. Profesor Škiljan bio je iznimno plodan znanstvenik s više od 250 radova i četrdesetak knjiga (Dinamika jezičnih struktura, 1976.; Pogled u lingvistiku, 1980.; U pozadini znaka, 1985.; Jezična politika, 1988.; Javni jezik, 2000.; Govor nacije, 2002.; Mappa mundi, 2006.; Vježbe iz semantike ljubavi, 2007.). Radovi mu se kreću u velikom tematskom opsegu (opća i teorijska lingvistika, povijest lingvistike, semiologija, sociolingvistika, klasična filologija). Prevodio je s grčkoga i latinskoga (Katul, Pjesme, 1979.; Herodot, Povijest, 2000.), objavljivao udžbenike i priručnike. Sudjelovao je na većem broju znanstvenih i stručnih skupova u zemlji i inozemstvu, te vodio više znanstvenih projekata u Hrvatskoj i Sloveniji. Pored redovne nastavne djelatnosti na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima držao je predavanja i u Pragu (na Centralnoevropskom sveučilištu), Parizu (na Sorbonni), Trstu (u Scuola superiore per traduttori e interpreti), Sarajevu i Novom Sadu. Bio je mentor većem broju doktoranata i magistranata u Zagrebu i u Ljubljani. Svojom knjigom Mappa mundi osvojio je 2006. nagradu Kiklop. Profesor Škiljan ostat će zapamćen kao jedan od vodećih jezikoslovnih teoretičara, cijenjen i izvan hrvatskih granica.

Nakon smrti profesora Škiljana njegova kći Tamara darovala je dio profesorove  privatne zbirke knjiga Odsjeku za lingvistiku. Zbirka ima oko 700 svezaka građe i smještena je na 4. katu Knjižnice u otvorenom pristupu, izdvojena kao zasebna zbirka unutar Zbirke za ingvistiku. Zbirka odražava svu širinu profesorovih interesa i područja bavljenja: od temeljnih djela vodećih figura europske i svjetske opće i  teorijske lingvistike, indoeuropeistike, semiologije, preko rječnika  i priručnika raznih svjetskih jezika, do posebno bogatog fonda knjiga  s područja odnosa  jezika i kulture te jezika i filozofije (osobito marksističke). Budući da je profesor Škiljan bio dosljedni kritičar promjena koje je jeziku nametala, i nameće ih politika, značajan dio njegove zbirke čine knjige s  područja sociolingvistike, jezične politike i jezika i identiteta stranih i domaćih autora (među kojima se naročito ističu djela autora  iz zemalja bivše Jugoslavije, objavljenih u poslijeratnim 90-im godinama 20. st. poput Ranka Bugarskog, Rastka Močnika, Božidara Jakšića i drugih).